STARINARNICA

Ona je zaklonjena od pogleda.  21. vek zarobio je starinarnicu sa svih strana oblakoderima. Tokom tmurnih dana  ni sunce je ne pozdravi. Dva suprotna oblakodera povezala su se mostićem koji tačno prelazi iznad trošnog krova ove davno zaboravljene radnje. I kako vreme prolazi ona se sve više smanjuje i povlači u sebe. Kao da zna da ovom pomahnitalom svetu odavno nije potrebna. Stidi se jer joj ne pristaje da se oblači u novo betonsko ruho ako želi ostati dostojna imena.

Jedini čovek kome je potrebna  je njen vlasnik stari čika Obrad. On je tu starinarnicu nasledio od svog oca a ovaj od svog. Obrad je i danas s ljubavlju pazi. Ispred je mali ali lepo uredjen travnjak, prozori blistaju, stepenište uglačano. Unutrašnjost je prozračna i čista. Na policama, starim drvenim koje sežu skoro do plafona uredno su poslagane knjige. Ima tu svačega. Prvih izdanja još iz perioda kraljevine Jugoslavije. Vukov prevod svetog pisma ali i prvi  prevod persijskog epa o Lejli i Madžnun. Sa polica dosadno proviruje i kopija Dušanovog zakonika. Prepiru se o prvenstvu Djulići i Djulići uveoci. Mala složna družina.

Sve te knjige žive srećno daleko od sveta sa svojim Obradom. Znaju da su u sigurnim rukama. Ako neko i slučajno zaluta pa poželi neku knjigu da kupi on je neće tek tako prodati. Ne on tako ne može. Prvo mora biti siguran da knjiga ide u čestite ruke i da će je budući vlasnik paziti. Njega novac ne interesuje previše godina ima da bi za njim jurio. Jedina briga mu je šta će biti sa svim tim blagom kad njega jednom ne bude…Njega nema ko da nasledi. On je poslednji  u nizu i sa njim se završava loza. To sebi nikako ne oprašta. Ponekad u kasnim večernjim satima pokušava sebe slagati da bi bilo isto i da je imao dece.

“Koga još knjiga interesuje danas? Kao da sam tri veka preskočio od detinjstva do starosti. Sve se ubrzalo, robotizovalo. Nema čoveka da s njim natanane reč prozborim.. I moji bi bili takvi sigurno…“

Ali onda zažmuri  i odsanja glasno priču o svom dečaku. On bi njega sve naučio… I poreklo svake knjige i vrednost.. On bi njega tako vaspitao da zna prave vrednosti… I tako do duboko u noć. Obrad sanja a knjige ga pažljivo slušaju iako su tu priču čule već hiljadu puta. Obrad uvek unese neki detalj, neku novinu. Dečiji smeh ili nestašluk. I to čini tako jasno i živo da kad priča prodje sve knjige se nekako stresu, prateću Obradov grč, u neverici što pričom ipak nije stvorio pravoga dečaka. I kad Obrad sklopi oči, knjige do duboko u noć raspravljaju žaleći svog vlasnika. U svakoj raspravi stidljivo treperi strah od neizvesne budućnosti.

Jutro uvek donosi novu nadu.

Na vrata Starinarnice možda baš danas doći ce neko svestan vrednosti koja leži zatvorena od sveta. Tom nekom ostaviće sve. I zato sa pojačanim elanom briše prašinu, otvara prozore, uredjuje mali travnjak… I tako u krug.

Reći ću vam strogo čuvanu tajnu. Ako nekad slučajno zalutate u prostor omedjan ogromnim oblakoderima. Pogledajte bolje. Bude li sreća na vašoj strani videćete malu trošnu kuću s početka dvadesetog veka. Pokucajte.

Možda Obrad čeka baš vas.

DUD- Slike detinjstva

Seća li se neko dudova?

… Davno beše. Duž seoskih puteva bili su zasadjeni drvoredi dudova. Kad procvetaju i zamirišu, celo selo dobije neku ljubičasto slatkastu boju. Deca se veru po dudovima, jedu plodove i vraćaju se kući,  noseći odeću išaranu malim ljubičastim flekama. Zamrljane ruke ni sapun ne uspeva dobro oprati. Te ljubičaste fleke na rukama potraju do pred kraj leta. I nikom to ne smeta… Tako mi je pričala moja baka. Ona mi je i rekla da je  pedesetih godina dvadesetog veka stiglo  naredjenje da se svi dudovi poseku.

Narod ko narod, poštuje svaku vlast. Ako vlast kaže da dudova više ne treba da bude u Srbiji, to onda treba tako. Ta oni su učeni i obrazovani valjda bolje znaju… I u toku jednog dana nestadoše svi.. Bez mnogo reči. Bez žaljenja. Vršilo se žito, ko će o tome misliti…

Moj deda imao je jedan dud ispred kuće i on je po naredbi isečen, ali onaj u dvorištu nije hteo. Niko ga nije mogao naterati. “Šta ja gajim u svom dvorištu, to je samo moja stvar“. Tvrdoglavo zapeo i ne pušta. Tako je i ostalo…

Naravno kasnije se ispostavilo da vlast nije odjednom i prisilno zamrzela dudove kako se u prvi mah mislilo. Na mestu nekadašnjeg drvoreda  i dan danas su drvene bandere i električni kablovi. Nije vlast mrzela dudove, vlast je zavolela elektrifikaciju. Seljaci su prekasno razumeli dekret. Seču dudova preživeo je samo jedan, deda Stanojev dud.

Zahvaljujući njemu ja sam imala ljubičaste ruke detinjstva. I danas pred kraj leta iznenada me zapuhne davno zaboravljeni, slatkasti miris prezrelog duda…