Priče iz druge percepcije- Novo Ledeno doba

009h054l3ps009i054l3ps009l054l3ps

2026 god. Decembar.

Početak zime obeležilo niz  novinskih naslova širom sveta o snežnim olujama, smetovima koje mehanizacija ne može očistiti. Temperatura se još u novembru te godine spistila na minus 49, sneg već 42 dana uporno pada. Ne prestaje.

Ljudi se prvo čudili, pa se uplašili. Proglašeno vanredno stanje u svim evropskim zemljama.  U prvo vreme svi su sedeli kraj malih ekrana i iz minute u minutu pratili strašne, nepojmljive, vesti. Vremenom se navikli. Ljudi ko ljudi svemu se prilagode. Hrana stiže iz robnih rezervi. Volonteri donose hranu do svačijih vrata. Isporuka električne energije i dalje bez većih problema. Vesti iz toplovoda pozitivne. Iako na mišiće, dovijajući se kako znaju i umeju za sada imaju dovoljno goriva da se narod ne smrzava. Sve drugo ne radi. Fabrike, prodavnice, korporacije, sve je stalo. Protok novca ne postoji. Niko ne radi. Fiksna telefonija i mobilna ne postoje već dvadesetak dana.

Društvene mreže cvetaju, prognoza je da iako se temperatura spusti na minus 85 u većini zemalja internet komunikacija će opstati. Uredbom donesenom pre deset dana na elektronskom samitu svih zamalja jednoglasno je odlučeno da se internet uvede u svako domaćinstvo. Odbijanje uvodenja interneta je strogo kažnjivo. Uredba je objašnjena tvrdnjom da na ovim tepmeraturama zvanične televizijske stanice neće još dugo opstati, te tako inernet svet postaje jedini stvaran izvor informacija koje su u ovo nemoguće vreme  važnije i od hleba. Političari i sva društvena uredjenja tom uredbom prebačeni su u svet elektronske komunikacije. Jedino što svoj posao obavljaju iz toplih kuća. Mali problem su napravili političari sa Balkana smatrajući da bez protoka novca, koji omogućava punjenje vlastitih džepova, oni nemaju šta da rade. Objašnjeno im je da je njihova uloga sada da pružaju podršku vlastitom narodu. Njihovo iznenadjenje bilo je veće i od snežnih nanosa.

Običan narod se brzo privikao. U novonastalim uslovima većina je imala više nego tokom starog društvenog uredjenja. Jedina razlika je bila u tome što više nisu morali raditi već su mogli da se okrenu svim onim malim stvarima koje raduju dušu.

Komšija se s komšijom dogovara za kafu, elektronski naravno. Kome prvo stigne isporuka hrane, taj zove na čast. Jedini preostali model komunikacije omogućava da neke davno nastale ljubavi i dalje postoje, bar u virtuelnom svetu. Većina razdvojenih ljubavnika po ceo dan je uz računar. Uzdišu muškarci za svojim dragama, tuguju žene. Preispituju  svoje odluke. Po najnovijm statistikama najčešće kuckano pitanje je : “Zašto nisam?“. Prva po redu tvrdnja:“ Trebao sam“.

Smanjen je broj nasilja nad ženama, drastično. Naučnici tvrde da je to posledica smanjenog stresa života i smanjene odgovornosti, čak povećanog kvaliteta života u smislu slobodnog vremena i kvalitetnije ishrane za mnoge.Zdrav psihološki razum kaže da su u novonastaloj situaciji   muž i žena okrenuti jedno ka drugom u potpunosti.  Te tako otkrivaju novi način komunkacije i razumevanja u cilju samoodržanja, čuvanja vlastitog razuma. Neki opet kažu da za smanjeno nasilje nas ženama treba zahvaliti  elektronskoj uredbi broj 26 koja glasi:” Svaka porodica ima pravo na dva deci alkohola po vlastitom izboru”.

Uredna dostava hrane pod parolom: “Svima-Svakom Isto” učinila je da lopovluk ili ubistva zarad hrane i imovine postanu potpuno besmisleni. U skladu s tim stopa kriminaliteta u svim evropskim zemljama svedena je na minimum. Naravno, cinika ima u svakom društvu pa tako i  sad. Oni kažu da je smanjena stopa kriminaliteta posledica uredbe broj 27 koja propisuju smrtnu kaznu bez suda i zatvora svakom ko počini i najmanji prekršaj.

Šta god da je istina ovo ovakvo zbog nevremena nastalo društvo odlikuje najviši stepen društvene svesti i odgovornosti za koji se do sada zna.

Društvo nažalost odlikuje i visok stepen izolacije jedinke, nedostatak komunikacije i nemanje stvarnog ljudskog kontakta. Slušajući strašne informaciju o nanosima visokim i po pet do deset metara mnogi od samog početka  ne napuštaju svoje tople domove. Zašto bi ? Sve osnovne potrebe ovakvim društvenim uredjenjem su pokrivene. Niko nije želeo da bude jedan od “Smrznutih“. Novo Ledeno doba od nastanka do svog 36 dana odnelo je više stotina hljada života. Isto toliko ako ne  više pronašlo je spas. Poslednjih nedelju dana internet izveštaji puni su hvale i čvrstih ubedjenja da nikog više neće odneti “Ledena kandža smrti“.

43 dan

Temperatura se tokom noći spustila za još dvadeset  stepeni celzijusa. Sada  živa na termometru pokazuje neverovatnih minus 68. Preporuka je da se kuće ne napuštaju ni zbog čega narednih četrdeset dana. Nakon tog vremenskog perioda  po čvrstim ubedjenjima naučnika očekuje se povratak razumnih temperatura.Države ne garantuju život pojedincima koji prenebegnu ovu preporuku. Hrana će i dalje redovno stizati. Za volontere su sašivena nova odela koja mogu odoleti temperaturi i do minus 99. Tv program od danas ukinut do daljnjeg. Poseta evropskom informativnom internet portalu ( E.I.I.P)  danas premašila i najoptimističnija očekivanja. Facebook i Tweeter uveli novi način obavezne legitimacije prilikom pristupa njihovim mrežama. Smatra se da će i druge, manje popularne, mreže ispratiti ovaj trend. Tweeter samostalno doneo uredbu kojom običnom čoveku dozvoljava jedan tweet nedeljno. Važnim ličnostima omogućeno tweetovanje u nedogled. Uredba je doneta u cilju očuvanja mreže zbog preopterećenja. E.I.I.P danas pokrenuo glasanje povodom pitanja:

Da li Volonteri treba da dobijaju veće porcije hrane?

Glasanje se završava danas u 23h 59min. U zavisnosti od rezultata glasanja Evropski internet Samit doneće novu uredbu.

Službe hitne pomoći   u saradnji sa  Vatrogasnim službama imale su danas cetiri puta više posla nego prethodnih desetak dana. Veliki broj ljudi javio se žaleći se na uznapredovale simptome prehlade i nervno rastrojtvo. 98 prcenata obolelih od početka novog  Ledenog doba nije napuštalo kuću. 85 posto obolelih su samci i nemaju nikog svog. Sumnja se na novu vrstu virusa. Načini prenošenja nepoznati.

U skladu s tim donesena uredba br 47 kojom se zahteva od svih da ni po koju cenu ne napuštaju vlastite kuće. Prenebegavanje ove uredbe kažnjivo smrću.

46 dan

Temperatura se već par dan ne menja. Minus 58 celzijusa je dnevna tokom noći spušta se do minus 64. Naučnici veruju da je to dobar znak i da nas uskoro očekuju razumne temperature. O tome se jako malo i piše. Ja vas obaveštavam ne bih li ostao dosledan. Sve članke svih internet potrala pune zastrašujuće vesti o virusu nazvanom “Belo Ludilo“. Nezapaženo je prošla i vest da su Rumunija, Grčka i Španija ostale bez čvrstog i tečnog goriva. Njihovi stanovi Hladni su već tri dana. Pretpostavlja se da će im se uskoro pridružiti još neke zemlje unije.

Belo Ludilo nikog ne ostavlja ravnodušnim. Pokazatelji bolesti:

  1. Povišena temperatura
  2. Bol u grudima
  3. Nepovezan govor
  4. Strah od bele boje snega i hladnoće
  5. Strah se manifestuje kao pretvaranje zime u očima bolesnika u užasno strašno čudovište koje proždire ljudske duše.
  6. U poslednjem stadijumu oboleli izlazi napolje da se suoči sa Belim čudovištem, od straha gubi razum i posle par sati umire  u strašnim halucinacijama.
  7. Svi oboleli bez izuzetka ponavljaju rečenicu iz knjige Beskrajna prica Mihaila Endea koja glasi:“ Tvoje srce nije hladno i ravnodušno kao snegom pokriven vrh planine”.

Statistike vezane za  Belo Ludilo.

  1. Broj obolelih za četiri dana premašio brojku od dvesta hiljada.
  2. I dalje najviše obolelih medju populacijom samaca, preko šesdeset posto.
  3. Ostlih četrdeset posto ravnomerno  rasporedjeni. Iako umetnici oboljevaju procentualno nešto više od ostalih. Za sada nijedno dete nije obolelo. Deca i dalje veruju u Deda mraza što ih na mentalnom nivou čini otpornim na strahote Ledenog doba.
  4. Broj umrlih je danas premasio brojku od 15 hiljada.
  5. Izlečen za sada nije niko! Lek u novonastalom društvenom uredjenu ne postoji.

50 dan

Evropski informacioni internet portal objavio članak nepoznatog holandskog naučnika koji je izazvao najžučnije rasprave od nastanka novog Ledenog doba.Ne zna se kako se dogodilo da odbor za filtriranje informacija dozvoli ovaj članak. Članovima odbora biće sudjeno po kratkom postupku. Kunu se da je puštanje članka posledica preopterećenosti i umora. Šta god da je razlog članak je već videlo 75 posto evropskog stanovništva.  Prenosim najzanimljivije delove:

Ljudi trgnite se! Hladno je, pa šta ako je. Ljudi su socijalna bića. Društvena bića. Telo greje toplovod i hvala mu. Dušu greje zagrljaj i bliskost. Uredba 47 kojom se zabranjuje izlazak  napolje i svako kretanje u suprotnosti je sa ljudskom prirodom. Socijalne mreže ne daju zagrljaj. Stanite na put mentalnom zavaravanju. Nijedan Volonter širom evrope nije oboleo. Znate zašto ? Volonteri su jedini koji se i dalje kreću, pričaju. Oni jedini još praktikuju bliskost. Zato im Belo Ludilo ništa ne može. Probudite se! Izadjite napolje! udahnite svež vazduh i zagrlite komšiju ili prijatelja. To je jedini put ka ozdravljenju Evrope. Učinite to odmah! Za par dana biće kasno.

52 dan

Broj obolelih popeo se na neverovatnih tri milona ljudi.  Države evropske unije, nemajući drugo rešenje, ukidaju uredbu broj 47. Kretanje je opet dozvoljeno.

53 dan

Bio sam napolju. Okupio se komšiluk. Kuvali smo rakiju i pričali viceve. Smejalo se i zapevalo. Zagrlio sam svakog kog sam video. Napolju vlada opšta euforija. Iako je minus 51 čini mi se toplije je napolju nego unutra. Srce mi se razigralo.

54 dan

Temperatura oko minus 50. Prihvatljiva. Rapidno pada posećenost svih internet portala i socijalnih mreža. Od juče niko u  Evropi se nije razboleo. Veliki broj obolelih bliži se ozdravljenju terapijom zagrljaja. Novo Ledeno doba prepoznalo je bliskost kao jedini put ka stvaranju novog srećnog čoveka.

Ljudi zagrlite se !

Bajka o jednom Snu

Bio jednom jedan San. Sasvim obično, neobičan san. Po svim pravilima sveta snova, kad je nastao dodeljen je jednom sasvim obično, neobičnom dečaku. I dečak ga je zavoleo kao najlepši deo sebe. Sa tim snom je odrastao. O njemu maštao kad krene na spavanje i s njim se družio  tokom svakog dana svog odrastanja. Bilo im je lako zajedno. Dečak je u njega verovao kao u stvarnost koja čeka da se dogodi. San je dečaku verovao toliko da je svaki detalj svoga postojanja dečaku ispričao. Nije postajao ni jedan deo sna koji nije pripadao dečaku  a divni dečak je sav bio od tog sna. Zavodljivo, divno obećanje, budućeg života.

Godine su prolazile.Dečak je odrastao. Malo po malo njegova vera u san je slabila. Sve češće  je stvarnost povredjivala i urušavala dečakov san. Prihvatao je model odraslosti. Pokušavao obezbediti samo svoje mesto u drušvu. Dokazivao je drugima da vredi. Prihvatao njihova merila. San je bledeo. Sa svakim njegovim pokušajem  i novim gubitkom vere, san je nestajao iz njega. Dečak je na kraju počeo da prezire vlastiti san kao odjek nekadašnjih detinjarija, koje više nemaju mesta u njegovom stvarnom životu.

Tog momenta san je iz dečaka potpuno nestao. Sećanje na njega postalo je kao sećanje nekog drugog dečaka..

San je proteran u svet izgubljenih snova. Postoji taj svet! Tu su izmučeni i prezreni snovi koji više nikom ne trebaju. Siv i turoban polusvet,  postoji samo zato što snovi i dalje veruju u svoje neverne vlasnike.

Dugo potom dečak je bio stvarno dobro. Skoro srećan. Niko ga nije podsećao da je izneverio svog najboljeg prijatelja. Izgradio je svoj život u skladu sa pravilima društva. Postao omiljen i poštovan. Stekao puno nazovi prijatelja i puno računa po bankama. Stekao je i ženu… Sve, sve, kako se od njega očekivalo.

Vreme je po ko zna koji put obrnulo svoje kazaljke. Nekadašnji dečak, sad  stariji uvaženi gospodin, uredio je sve u svom životu kako treba, kako se od njega očekuje. Sve jureći za trenutkom sreće koji nikako nije dolazio. Umesto sreće u njemu je sve bolnije  odjekivala praznina. Koliko god se trudio da joj nadje uzrok, nije umeo. Ta praznina unosila je pometnju i besmisao u njegovu dušu. Besmisao je zahtevao da bude osmišljen ili da zajedno s njim nestane…Sve što je do tog momenta učinio u životu delovalo mu je bezvredno i nebitno. Počeo je da preispituje tudja merila po kojima je živeo.

Tek tada setio se svog nekadašnjeg sna. San njega nikad nije zaboravio. Na prvu misao nekadašnjeg vlasnika napustio je svet promašenih snova i iznova naselio njegovu dušu. Za tili čas besmisao je osmišljen a praznina u njegovoj duši popunjena predivnim bojama detinjstva.  Čovek je prvi put posle mnogo godina zaplakao od sreće.

Uzeo je olovku  i počeo pisati bajku o jednom snu.

JUTRO I GUBITAK

Jutro.  Ukusom olova ulazim u dan. Oteram san nemirnom šakom i udahnem. Taj prvi dah  je navikavanje na vlastitu težinu.

Noćas sam ponovo sekao granice. Uporno. Dve paralelne prave spajaju se u tačku. Zakrivljenost prostora nudi čoveku večnost. Samo je potrebno dovoljno se istanjiti, dovoljno rastegnuti da potečeš kao reka jednom od tih paralelnih prava..Tačka nema oznaku trajanja..

Ponekad uz tu prvu, jutarnju kafu, slažem cigle vavilonske kule. Lako je, nema razdvajanja misli u reči, nema sklapanja rečenica da bismo se razumeli. Prisutno je samo disanje i ono sve govori.

Neko sledeće jutro izleteću iz stana i pomešati se sa najgušćom rekom ljudi. Postaću lopov njihovih reči. Svaki korak neko novo lice, neka  druga reč. I pre nego što zamiriše pecivo u onoj pekar na ćošku, imaću priču za današnji dan..

Goran.. Korak…Šušti lišće…Korak….Jutra na Rodosu…Zvuk sirene…Veruj mi …Korak…Način da… Huji vetar..Vidi ovako( ovo brišem ne uklapa mi se ), pravim sledeći, sad već lagan i bodar…Korak…Ja ti  govorim…Buka tramvaja…Ona nije….  Jedan udah i ukrao sam dovoljno reči da napravim priču…Svesna…Klinci trče u školu… Iza sebe ostavljaju reč. Halapljivo kradem…. Gubitak…korak.

Kupujem pecivo i trčim u stan….

Zvao se Goran. Pod njegovim stopalima šuštalo je lišće i onda kad je jutra na Rodosu  započinjao kraj nje.

Njegovi koraci umeli su da obeleže svetove. Umeli su da ga dezintegrišu i razbacaju po drugim percepcijama. Nikad im nije branio. Znao je da dok postoji ona, u jednoj percepciji, biće celovit.

Govorio joj je:“ Veruj mi, ja ću saznati način da i tebe povedem”

“Ja ne želim da putujem sa tobom, hoću da tvoj korak uvek bude tu za mene. A ti stalno isto… Zbog čega nećeš da me razumeš“?

Ja ti govorim da postoji način da putujemo zajedno,zar ne shvataš koliko je to veliko”

Nije razumela. Nije bila svesna lepote koja joj se nesebično nudila. Kad je otišla pratio ju je gubitak, čvrsto zakacen, kao sena na njenim bedrima.. I danas proviri iz njenog  nepogleda. Oboji oči drugim percepcijama. Do svesti ne stiže. Gubitak.

ISKRIVLJENA PERCEPCIJA

Srednji vek.

Svakodnevno gore lomače. On na trgu gleda spaljivanje veštice.On se trza i pada. Baca penu. Veštica je spaljena. Slatkasti miris mesa u nozdrvama. Veštica je spaljena…  Djavo je sad u njemu.  Kezi se iz njegovog zgrčenog lica.To je jasno. To svi krvoločno vide… On je spaljen.

Dvadeseti vek

…Žute rešetke. Žuto sunce. Zamrljani prozori…. Zamrljano sunce. Gužva napolju.  Vreme počinje eksponencijalno da se ubrzava. Svi nekud žure. Uvek sam mrzeo  odrednicu Svi. Večito, otkad znam za sebe, borim se sa tim duboko neodredjenim “svima“ nit imaju lice nit imaju reč. Gužva je  unutra. Nema dovoljno kreveta. Jutros sam se probudio  u krevetu sa nekim “vezanim”.Nisu imali gde da ga smeste. A ja sam miran i skoro zdrav. Bila mi je ”poseta” danas. Dobio sam kroz žute rešeteke žute banane i neki iskrivljen polunapukli osmeh.

Masna pravougaona linija na zidu siluje zenice.  Dvadeset dva koraka do kuhinje. Hodam dakle postojim…Žvaćem .Čekam da prodje… Ne znam da li rešetke postoje da zaštite nas od njihovog besomučnog trka ili  njih od našeg besomučnog ćutanja…

Mislim na Pekićevo „Besnilo“ i drvo trešnje u rodnom selu. Brojim minute disanjem.Ako se dovoljno istanjim spojiću dva sveta. Napraviću rešetke od marcipana. Ako… pogodbeni odnosi…Dvadeset dva koraka do kreveta. “Vezani” je i dalje nokautiran. Razliven osmeh i carstvo snova. Jedan- nula za  surovu realnost. Noćas ću spavati na podu…Disaću hlor umesto ljudskih hormona, feromona. Sakati i odsečeni imaju zahtevna tela.

Čim se pogase svetla krenuće šuškanje i dogovaranje. I odjednom svi oni preko dana nemi dobiće lice i skrivenu volju… Da se ide u drugo odeljenje! Tamo su žene… I one čekaju i njima treba. Cakliće oči u mraku. Svesno. Jasno. Željno.

Ja ću disati hlor i misliti o aerodromu Hathaway i poslednjem čoveku . Dolazi novo zamrljano sunce. Oči. Neme. Staklene.Oči bezvoljne. Tišina

Dvadeset prvi vek.

On, zvoni na vrata sa druge strane. Beli mantil. Strog izraz lica. Maska za svaki dan. Skinuli su rešetke, odavno.

Oni, staklenih očiju nemi za ceo svet, oni ne žele napolje. Čuvaju sebe  od čitavog sveta. Dve suprotstavljene percepcije.